Loading...
Jedna od najznačajnijih misija naše organizacije je i Zaštita od nasilja u porodici. Kako je broj nasilnika porastao, krivično delo Nasilje u porodici je jedno od najčešćih krivičnih dela, zbog kojeg je donet i Zakon za sprečavanje nasilja u porodici.
Bezrezervno pružamo podršku svim građanima u cilju zaštite od nasilja u porodici i prevencije istog. Pružamo pravnu pomoć oštećenima, tj. žrtvama od nasilja u porodici štiteći njihova osnovna ljudska prava, pred svim sudovima i tužilaštvima u Srbiji.
Zakon o sprečavanju nasilja u porodici definiše nasilje u porodici kao akt fizičkog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja učinioca prema licu sa kojim se učinilac nalazi u sadašnjem ili ranijem bračnom ili vanbračnom ili partnerskom odnosu ili prema licu sa kojim je krvni srodnik u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do drugog stepena ili sa kojim je srodnik po tazbini do drugog stepena ili kome je usvojitelj, usvojenik, hranjenik ili hranitelj ili prema drugom licu sa kojim živi ili je živeo u zajedničkom domaćinstvu.
To je ponašanje kojim član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog ili drugih članova porodice.
Jedna od najznačajnijih misija naše organizacije je i Zaštita od nasilja u porodici. Kako je broj nasilnika porastao, krivično delo Nasilje u porodici je jedno od najčešćih krivičnih dela, zbog kojeg je donet i Zakon za sprečavanje nasilja u porodici.
Dakle kako zakon kaže postoje različite vrste nasilja:
Odnosi se na korišćenje delova tela ili oružja radi povređivanja, kazne, pretnje, dominiranja ili kontrolisanja druge osobe. Ovo nasilje čini 70% ukupnog udela nasilja u statistikama, i to su po pravilu najekstremniji oblici nasilja (prelomi ruku, prelomi nosa, povrede glave, izbijanje zuba).
Predstavlja narušavanje spokojstva žrtve usled pretnji i zastrašivanja sa ili bez upotrebe oruđa kojim se može naneti telesna povreda
Odnosi se na seksualni akt bez saglasnosti ili mogućnosti izbora žrtve da da pristanak, zatim seksualni akt ili pokušaj tog akta kada osoba nije u stanju da se saglasi ili odbije učešće usled bolesti, invaliditeta, uticaja psihoaktivnih supstanci, uzrasta, odnosno zastrašivanja, ucene ili pritiska, bolan i ponižavajući seksualni čin...
Podrazumeva nejednaku dostupnost zajedničkim sredstvima, uskraćivanje pristupa novcu ili kontrolisanje kako druga osoba troši svoja finansijska sredstva, sprečavanje zapošljenja, obrazovanja i usavršavanja.
PROBLEMI SA KOJIMA SE SUOČAVAJU ŽRTVE
Treba napomenuti da je skoro svaka druga žena žrtva fizičkog nasilja, svaka treća psihičkog, a svaka deseta žrtva seksualnog nasilja i da je aktuelni partner nasilnik u 88,5% slučajeva, nekadašnji partner u 8,2% a svekar u 3,3% slučajeva. Imajući u vidu toliku učestalost nasilja u porodici postavlja se pitanje zašto žrtve nasilje ne prijavljuju ili ga nedovoljno prijavljuju?
Postoji ogroman broj faktora koji tome doprinose, a vodeći su:
Ovo se odnosi i na strah od eventualnog ponavljanja nasilja od strane učinioca, a takođe i na strah od gubljenja ekonomske sigurnosti. Osobi koja trpi nasilje nekada je potrebno više puta da ode, da bi konačno prekinula taj odnos. Ona se ne vraća zato što je naivna, neinteligentna ili mazohista – već je upravo strah glavni razlog zbog kojeg žena ne napušta nasilnika i ne prijavljuje ga. U brojnim situacijama ukoliko bi žrtva pokušala da napusti nasilnika, ona nema gde da ide. Žrtve takođe nekada ne žele da napuste partnera iz straha da im deca odrastaju bez jednog roditelja ili (ukoliko bi bivši partneri odlučili da vrše roditeljsko pravo zajedno) da deca nekoliko dana provode sa jednim, a druge dane sa drugim roditeljem, smatrajući da im se tako narušava detinjstvo.
U velikom broju slučajeva žrtva se stidi da progovori o nasilju zbog osude sredine u kojoj se nalazi i straha da će drugi tražiti krivicu u njoj ili joj uopšte neće verovati da se nasilje dešava. Postoji mogućnost i da će se uvek pronaći opravdanje za nasilnika npr. da je on „dobar čovek“ ili da je žrtva „sigurno zaslužila batine“ ili „da ga nije izazivala ne bi je on udario“. Podršku zna da uskrati i porodica žrtve sa argumentom da „žena ponekad treba nešto da istrpi da bi se sačuvala porodica“. Žrtve nekada nemaju poverenje u državne institucije, a takođe, njihov nedostatak samopouzdanja i osećaja bespomoćnosti utiču na to da se nasilje ne prijavi na vreme, ili ne prijavi uopšte.
Nasilnik koji zlostavlja žrtvu ponekada može da ima i „momente nežnosti“ kada u potpunosti posvećuje pažnju svom partneru. Takvim pozitivnim ponašanjem im daje nadu da će se situacija poboljšati. Žrtve mogu postati i emotivno zavisne od svojih partnera jer je on izoluje od porodice, prijatelja i uopšte spoljnog sveta.
Deca koja svedoče nasilju u porodici imaju povećane šanse da pate od nesanice, noćnog mokrenja, da imaju problema sa učenjem i koncentracijom, da postanu asocijalni ili agresivni, da pate od manjka samopouzdanja, a takođe moguće je i da razviju verbalne i motoričke smetnje. Nemali broj takve dece razvije i zavisnost od droge ili alkohola. Paradoksalno je to što kada i ta deca odrastu vrlo verovatno će i oni sami zauzeti stavove koji podržavaju nasilje i slagaće se sa rigidnim stereotipima o rodnim ulogama, o muškim i ženskim privilegijama. Mlađa deca su mnogo teže psihološki pogođena od starije i zrelije dece te kod njih u mnogo većoj meri postoje, i nastavljaju da se razvijaju anksioznost i strah. Strana istraživanja su pokazala da u porodicama u kojima je žena bila primorana da zbog nasilja zatraži pomoć policije ili da napusti dom, i deca su bila žrtve nasilja u porodici čak u 75-100% slučajeva.
MERE ZAŠTITE
Zakon o sprečavanju nasilja u porodici navodi da su za sprečavanje nasilja u porodici i pružanje zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici i žrtvama krivičnih dela određenih ovim zakonom nadležni policija, javna tužilaštva, sudovi opšte nadležnosti i prekršajni sudovi, kao nadležni državni organi, i centri za socijalni rad, kao i druge ustanove.
Državni organi i ustanove dužni su da brzo i delotvorno sprečavaju nasilje u porodici.
Da bi se žrtve zaštitile potrebno je da svako prijavi policiji ili javnom tužiocu bez odlaganja nasilje u porodici ili neposrednu opasnost od njega. To se odnosi kako na državne organe, tako i na građane. Prepoznavanje nasilja može se vršiti iz samog proučavanja prijave koju je podnela žrtva ali i uočavanjem tragova fizičkog ili drugog nasilja na žrtvi koje ukazuju na postojanje nasilja u porodici ili neposrednje opasnosti od njega.
Osoba koja je doživela nasilje u porodici treba to da prijavi policiji ili javnom tužiocu, koji će odmah obavestiti nadležnog policijskog službenika. Mogući nasilnik biće doveden u nadležnu jedinicu policije radi vođenja postupka. Policijski službenik je dužan da proceni rizik neposredne opasnosti od nasilja u porodici, dakle postavlja pitanja da li je mogući učinilac ranije vršio nasilje u porodici ili da li je spreman da ga ponovi. Takođe gleda se da li je pretio ubistvom, samoubistvom, da li je mentalno bolestan, da li poseduje oružje, da li postoji sukob oko starateljstva nad detetom ili oko održavanja ličnih odnosa deteta i roditelja koji je mogući učinilac nasilja u porodici. Posebno se obraća pažnja na to da li žrtva doživljava strah i kako ona sama procenjuje rizik od nasilja u porodici.
Ako posle procene rizika policijski službenik ustanovi neposrednu opasnost od nasilja doneće naređenje kojim se izriču odgovarajuće hitne mere učiniocu kao što su: Privremeno udaljenje učinioca iz stana i privremena zabrana učiniocu da kontaktira žrtvu nasilja i prilazi joj. Hitna mera koju donosi policijski službenik traje 48 časova od uručenja naređenja, a Osnovni sud je može produžiti za još 30 dana na predlog javnog tužioca. Predlog se podnosi osnovnom sudu na čijem području se nalazi prebivalište ili boravište žrtve nasilja u porodici. Sud će vrednovati procenu rizika koju mu je dostavio javni tužilac, ocenjivaće priložene dokaze i tvrdnje, kao i izjašnjenje lica kojem je ova mera izrečena. Rešenje o predlogu će doneti bez održavanja ročišta, u roku od 24 časa od prijema predloga za produženje hitne mere. Eventualna žalba Višem sudu neće odložiti izvršenje tog rešenja.
Krivični zakonik RS izričito reguliše nasilje u porodici u članu 194, a u stavu 1 se navodi sledeće: „Ko primenom nasilja, pretnjom da će napasti na život ili telo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, telesni integritet ili duševno stanje člana svoje porodice, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.“
Zakon takodje govori o tome da ako se pri izvršenju koristi oružje, opasno oruđe ili ako je kao posledica nastupila smrt ili teška telesna povreda člana porodice kazne mogu biti i strože (do pet, a u nekim slučajevima i do deset godina). Najteže će se kazniti onaj učinilac koji usmrti maloletnog člana porodice, tada je propisana kazna zatvora od najmanje deset godina.